Kosti kćeri i sinova srpske majke iznosile iz Sarajeva (FOTO)

Egzodus Srba iz grada na Miljacki

13.03.2024.

Istočno Sarajeva obilježava tragične dane egzodusa Srba. Svake godine, nažalost, izlaze novi detalji sa još većim žalom o kome su sarajevski Srbi iz prkosa, ponosa i povređenosti ćutali. Jedan takav članak pohvalio je i jedan od tih prognanin sarajevskih Srba, a koji je na čelu nekadašnjeg Srpskog, a sada Istočnog Sarajeva gradonačelnik Ljubiša Ćosić.

Srpsko Sarajevo, a sada Istočno mjesto je spasa prognanih 157 000 Srba sa svojih vjekovnih ognjišta.

Cijeli tekst prenosimo u cijelosti:

Ono što su u ratu branili tri godine svakodnevno od napada muslimanske vojske, Srbi iz Sarajeva su izgubili u Dejtonu i morali su da napuste vijekovna ognjišta u gradu na Miljacki. Prema relevantnim zvaničnim podacima, egzodus Srba, njih oko 120.000 (mada se pominje i brojka od 150.000), počeo je 17. februara 1996. godine na pravoslavne Zadušnice i trajao je do 16. marta.

Srbi su napustili odbranjene opštine i naselja tadašnjeg Srpskog Sarajeva – Grbavicu, Nedžariće, Ilidžu, Ilijaš, Hadžiće, Vogošću, Rajlovac, okolna sela i zaseoke iako su u ratu izdržali 35 ofanziva muslimanskih vojnika. Živote za Srpsko Sarajevo položilo je više od 4.200 boraca i oko 2.000 civila. Ali, nakon parafiranja Dejtonskog sporazuma, Srpsko Sarajevo je pripalo muslimanima. Jauci majki dok otkopavaju grobove kćeri i sinova i zvuci sanduka koji udaraju dok ih stavljaju na kola i danas odzvanjaju iznad Sarajeva. Srpske majke nisu htjele kosti djece da ostave u Sarajevu koje je preko noći postalo muslimansko. Kolona sa preko 100.000 Srba koja izlazi iz Sarajeva preko Trebevića i ide u nepoznato slika je koja nikada neće izblijediti kod generacija koje su bile u njoj, kao i onih koji su ih dočekivali po opštinama Srpske, Srbije i Crne Gore. Snijeg i hladnoća tih dana u Sarajevu samo su dodatno otežavali Srbima napuštanje domova gdje su vijekovima živjeli.

Ostaće i zapisano da je egzodus Srba iz Sarajeva treći po brojnosti, odmah nakon onog iz Hrvatske i sa Kosova i Metohije. Ovoj tragediji srpskog naroda, kao i mnogim drugima, pečat je dala i međunarodna zajednica. Iako je bilo dogovoreno da napuštanje Srpskog Sarajeva započne 23. marta, preko noći je početkom februara stiglo obaveštenje iz međunarodne zajednice da se rok pomijera.

Predstavnici tadašnjeg IFOR dijelili su letke da je taj rok pomjeren za 23. februar, odnosno mjesec dana ranije od dogovorenog. Međunarodna zajednica je saopštila da će 23. februara policija muslimansko-hrvatske federacije ući u Vogošću, Novi grad i Centar, 29. februara u Ilijaš, 6. marta u Hadžiće, 12. marta na Ilidžu i u Trnovo, a 19. marta u Novo Sarajevo i Stari grad. Tadašnji visoki predstavnik Karl Bilt i njegov zamjenik Mihael Štajner pozivali su Srbe da ne napuštaju svoje domove i da ostanu da žive pod vlašću muslimansko-hrvatske federacije, dijeleći im letke sa stihovima poznate pesme Alekse Šantića “Ostajte ovde”.

Međunarodna misija u BiH je dozvolila da ratni muslimanski lider i tadašnji predsednik SDA Alija Izetbegović, putem medija poruči da će “svaki Srbin koji je nosio pušku biti izveden pred sud”. To je tada, praktično značilo da bi, osim žena i djece, svi Srbi završili u muslimanskim zatvorima. Ljubiša Ćosić, gradonačelnik Istočnog Sarajeva, kaže da je “seoba” Srba iz Sarajeva 1996. godine, najveće demografsko pomijeranje stanovništva jednog naroda poslije Drugog svjetskog rata na jednom mikroprostoru.

“Ovdje se može govoriti o dva egzodusa Srba iz Sarajeva. Prvi je bio odmah na početku rata 1992. godine kada je sa teritorije Sarajeva koje je bilo pod kontrolom tzv. Armije BiH izašlo oko 40.000 Srba”- kaže Ćosić.

Groblje Novi Zejtinlik

Srpski borci Sarajevsko-romanijske regije tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata zaustavili su 35 ofanziva muslimansko-hrvatske vojske i odbranili svoje domove. Za odbranu ovih prostora, život je dalo više od 4.000 boraca, oko 3.500 ih je ranjeno, oko 1.000 sahranjeno na vojničkom groblju Novi Zejtinlik u Sokocu.

“Odlazili su iz Sarajeva da ne bi doživjeli sudbinu našeg naroda u svim prethodnim ratovima”- ističe Ćosić.

On kaže da su muslimani u ratu kada se govori o Sarajevu držali dijelove opštine Stari grad, Centar, Novo Sarajevo i Novi grad, a što je bilo oko 30 odsto predratnog grada. Oko 70 odsto Sarajeva je bilo u rukama Srba i zvalo se Srpsko Sarajevo. To su bili dijelovi grada gdje su Srbi vijekovima živeli, kaže Ćosić.

“Po “Dejtonu” kreće srpsko stradanje u Sarajevu, od 21. novembra 1995. godine i završava se 16. marta kada poslednji Srbi sa Grbavice izlaze a ukupno 120.000 ljudi krenulo je u nepoznato. Ljudi su izašli zbog straha za živote jer su znali da su imali krvave napade muslimana čitav rat na njihova naselja. Nisu mogli očekivati sigurnost ako ostanu. Strahovali su od odmazde muslimana i Izetbegovićevih prijetnji da će hapsiti sve koji su nosili pušku. A ljudi koji su nosili pušku su bili domaćini koji su branili svoje domove i nikoga nisu napadali”- podsjeća Ćosić.

Dodaje da je manji broj Srba koji su izašli te 1996. ostao na teritoriji sadašnjeg Istočnog Sarajeva i napravljen je jedan grad koji iz godine u godinu raste i razvija se.

“Dvije trećine Srba otišlo je put drugih dijelova Srpske, Srbije i Crne Gore. Žrtva Srba iz Sarajeva je i stvorila Republiku Srpsku, jer su oni otišli da žive u mnoge druge opštine Republike Srpske. Da Srbi iz Sarajeva nisu otišli u druge opštine Srpske, ni Srpska danas demografski ne bi izgledala kako izgleda. Istočno Sarajevo je danas grad svih 150.000 Srba koji su napustili Sarajevo”- poručio je Ćosić.

Preseljene firme i škole

Mnoge firme i škole su takođe preseljene iz Srpskog Sarajeva na područje Istočnog Sarajeva i drugih opština Srpske. Tako je “Tehnički remontni zavod” iz Hadžića preseljen u Bratunac, Fabrika montažnih kuća “Intal” iz Ilijaša u Miliće, Vazduhoplovni zavod “Orao” je iz Rajlovca “prešao” u Bijeljinu, dok je “Famos” iz Hrasnice preseljen u Lukavicu. Osnovna škola “Radojka Lakić” iz Novog Sarajeva, tri osnovne škole sa Ilidže, biblioteke iz Novog Sarajeva i Ilidže, fakulteti i srednje škole, preseljeni su iz dijelova Srpskog Sarajeva koji su pripali muslimansko-hrvatskoj federaciji na teritoriju današnjeg grada Istočno Sarajevo u Republici Srpskoj.

Srbi izbjegli iz Sarajeva podnijeli su veliku žrtvu za Republiku Srpsku, a opština Sokolac je jedna od onih koja im je pružila utočište i postala novi dom, dok su u tom mjestu svoj vječni mir pronašli i junaci sahranjeni na Novom Zejtinliku, kaže načelnik Sokoca Milovan Bjelica. On ističe da su tokom egzodusa sarajevskih Srba prenošeni i posmrtni ostaci njihovih najbližih, što je jedinstven primjer.

“Egzodus Srba iz Sarajeva jedan je od istorijskih događaja u rangu egzodusa Jevreja iz Španije i Grka iz Male Azije. Srbi izbjegli iz Sarajeva dali su dodatni impuls životu svih gradova u Republici Srpskoj i Srbiji u koje su izbjegli, te su u njima oplemenili kulturni, naučni i svaki drugi segment života. Dali su veliku žrtvu za stvaranje i odbranu Srpske”- napominje Bjelica.

Dekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu Draga Mastilović kaže da bi se čitava istorija srpskog naroda na prostoru Sarajeva mogla sažeti u rečenicu da je to bio jedan veoma dugi, viševjekovni kontinuitet trajanja i zatiranja.

Popis

Prema popisu iz 1991. godine u Gradu Sarajevu od 525.000 stanovnika njih 157.000 izjasnili su se kao Srbi. Dvadeset dvije godine kasnije, na popisu 2013. u Kantonu Sarajevo, od 413.000 stanovnika, kao Srbi izjasnilo se njih tek 13.000 ili 3,2 odsto.

“Koliko dugo Srbi traju na ovim prostorima, toliko traju i nastojanja da se oni, ako ne sasvim zatru, a ono barem svedu na mjeru i prostor koji drugima odgovara “- kaže Mastilović.

Ono što se desilo sarajevskim Srbima u posljednjoj deceniji 20. vijeka, kaže Mastilović, predstavlja vrhunac procesa zatiranja i to ne samo fizičkog već i ekonomskog, kulturnog, duhovnog, istorijskog, da bi se to na kraju pretvorilo u zatiranje pamćenja i prava na pamćenje, koje nažalost i danas traje. Mastilović naglašava da ovaj progon predstavlja vrhunac stradanja i zaokruživanje procesa zatiranja Srba u Sarajevu, koji su preko noći postali beskućnici i krenuli u izbjeglištvo i rasijanje širom svijeta, ostavljajući ne samo svoju imovinu, već i grad koji su vijekovima gradili.

“Srbi ni grobove svojih najmilijih nisu ostavljali i njih su nosili sa sobom, kao siguran znak i zavjet da se u taj grad više nikada neće vratiti”- poručio je Mastilović.

Novosti