Kolumna novinara Radio-televizije Republike Srpske Gvozdena Šarca:

“Ubjeđuju nas, okrivljuju iz Sarajeva da nismo dovoljno ili nikako antifašisti jer ne baštinimo tradiciju ZAVNOBIH-a i ne slavimo Dan državnosti BiH 25.novembar. Teške optužbe na račun Republike Srpske i Srba koji su skuplje od bilo kog drugog naroda na Balkanu, sa stotinama hiljada žrtava u 2-om svjetskom ratu, platili cijenu slobodarstva, suprostavljanja nacizmu i fašizmu. Optužbe dolaze od onih koji su preimenovali ulicu Vojislava Kecmanovića Đede, prvog predsjednika ZAVNOBIHa- u ulicu Nusreta Šišića Dede , “rahmetli“ pripadnika Zelenih beretki, inače duševnog bolesnika koji je zadavao strah srpskim ljekarima i pacijentima u ratu u sarajevskoj bolnici Koševo.
Nije Kecmanović jedina „žrtva“ sarajevskih „antifašista“. Trg koji je nosio ime čuvenog partizana i antifašiste Đure Pucara Starog preimenovan je u Trg BiH, ulica Romanijskog partizanskog odreda nosi naziv Alije Bekića, a Bulevar AVNOJ-a „prekršten“ je u Bulevar bosanskih „zambaka“ (turska riječ za cvijet krin/ljiljan). Desetine sarajevskih ulica, trgova, bulevara koji su se dičili partizanskom prošlošću nisu imali budućnost u „antifašističkom“ Sarajevu. “Antifašizam“ se zagubio između trgova i uskih sarajevskih ulica: „Zelenih beretki“, “Puta mladih muslimana“ , „Zlatnih ljiljana“. Koliko se u Sarajevu upinju u proslavi 25. novembra u istoj mjeri ignorišu 29. novembar. A može li jedno bez drugog?

I sve to nije bitno kažu u Sarajevu, problem je opet kod Srba. Zasljepljeni nacionalizmom i negiranjem „svijetle“ nam prošlosti ne znaju i neće da znaju šta je bilo 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu. Uvijek me interesovalo šta je zapravo bilo?
Učili smo da je 247 delegata Komustičke partije od kojih 173 sa pravom glasa iz svih krajeva BiH, na dvodnevnom zasjedanju 25. i 26. novembra 1943. godine usvojilo je Rezoluciju da Bosna i Hercegovine nije ni Srpska, ni Musliamanska, ni Hrvatska već i Srpska i Muslimanska i Hrvatska. Neću da dovodim u pitanje iskrenu želju i dobru volju učesnika tih događaja da za sve narode i građane stvore komotnu BiH ali kao dio Jugoslavije a ne zasebne države, što je istorijski fakat. Utoliko više jer i danas političari tragaju za najboljim ustavnim rješenjima koji će zadovoljiti interese Srba, Bošnjaka, Hrvata i ostalih u BiH.
Novembarski dani 43-će u Mrkonjić Gradu interesuju me iz drugih razloga. Ko su bili ti delegati, odakle su, da li zaista treba da slijepo vjerujemo da je tih 247 delegata od kojih 173 sa pravom glasa istinski reprezent svih naroda u BiH? Ko ih je izabrao, na kojim su to stranačkim ili nekim drugim izborima na dobili mandat da u Mrkonjiću Gradu donose tako krupne odluke ? Jesu li bili u sukobu interesa, ko im je verifikovao mandat? Možda Komunistička partija jer znam sigurno da nije Centralna izborna komisija BiH. Da li je bilo delegata koji nisu dijelili komunističke „svjetonazore“? Ko je u Mrkonjić Gradu predstavljao Srbe iz Potkozarja, Krajine koje su ustaše u stočnim vagonima odvodili u Jasenovac, ko je predstavljao poklane Srbe iz Podrinja, Hercegovine? Pa ljudi moji, BiH je tada bila okupirana, dio “frankenštajnovske“ tvorevine NDH-a. Rat, logori, ubistva, pljačka. Njemci, Italijani, ustaše gospodarili su gradovima, četnici, partizani, muslimanska milicija u šumi.
I pored svega tvrdi se i od nas traži da bezrezervno vjerujemo da je tih 247 delegata, legalno izabrano u svojim sredinama, potom izbjeglo sve zamke i opasnosti na putu, došlo u Mrkonjić Grad, održalo zasjedanje i odlučilo o sudbini BiH ??? Izjava starine Bore Savanovića, 12-to godišnjaka u vrijeme zasjedanja ZAVNOBIH-a, koju se prenijeli mediji, da stanovnici Mrkonjić Grada nisu ni znali kakav se skup održava u njihovom gradu, nije ni blizu ushićenja koje doživljavaju u Sarajevu pri pomenu ZAVNOBIH-a.
Hajdemo da to posmatramo iz današnje perspespektive. Možda nije dobar ali svakao je ilustrativan primjer. Nakon svakih izbora u BiH (lokalnih ili opštih) prođe više od mjesec dana a konačni rezultati izbora se i dalje utvrđuju. Predizborana kampanja, izbori a potom i konstituisanje vlasti održavaju su uz primjenu najviših demokratskih standarda, međunarodnu supreviziju i što je najvažnije u miru. Dakle nema rata, okupacije (koja nalikuje onoj iz 2-og svjetskog rata), raznih vojski ali cjelokupan izborni proces kasni, sporo se prebrojavaju glasovi, proglašavaju pobjednici, utvrđuju mandati poslanicima, delegatima, prosto ima sijaset zamjerki. A prije 77 godina, u ratnim uslovima simulira se demokratija, legitimitet i legalitet 247 delegata i nameće teza da su ti vijećnici imali ovlaštenje da zastupaju sve narode i narodnosti na mrkonjićkom zasjedanju. Ko ih je ovlastio? Komunistička partija ili narod? Znam, zamjeriće mi čestite starine, preživjeli partizani, njihovi potomci i sljedbenici ali nijednog trenutka ne želim da dovedem u pitanje njihovu dobru namjeru, želju i sadržaj usvojenih odluka, proglasa u Mrkonjić Gradu.
Ali imam pravo da pitam šta bi bilo da je istorija udesila da partizani i Tito ne budu pobjednici, da je uspostavljena jedna sasvim druga država na temeljima odluka Svetosavskog kongresa održanog u selu Ba u Srbiji, ko bi se danas sjećao ZAVNOBIH-a ?”

Kolumna preuzeta od Princip.news