Zakazali jesmo, svi kao društvo, ali ne znamo tačno gdje? Ili možda znamo, ali ne smijemo da priznamo da smo zakazali svi i u svemu.

Maloljetnik u osnovnoj školi naparvio je zločin svijetskih razmjera i to u Beogradu. Normalno je da u nenormalnoj situaciji kakava je juče zadesila Beograd i Srbiju, pa i Republiku Srpsku da se počne odmah sa međusobnim optužbama. Ko je kriv, roditelji, prosvjetni radnici, institucije, sistem? Ko je taj da izmjeri težinu krivice? Da li će nas velika tragedija probuditi i ujediniti ili će nam djeca početi od pritisaka, zanemarena i lošeg stranog uticaja da pucaju kao baloni?

Priča o golubu koji je u kljunu nosio vodu pokušavajući da ugasi požar, mogla bi nam biti vodilja i za ovaj slučaj. Od juče se oglašavaju stručnjaci, psiholozi, pedagozi, kulturolozi … Glas juče, danas i sutra, ali i narednih dana mora da bude svakodnevan, jer djeca su nam budućnost i moramo da budemo uporni sa pričama o njima i sa njima. Mnogi stručnjaci, ali i šira javnost smatra da je glas o djeci i za djecu bio češći, nego rijaliti ili horor video igrice da do jučerašnje tragedije ne bi došlo.

“Ljudi instiktivno reaguju nevjericom da je tako nešto moguće – da djete puca na djete. Važno je biti dostupan, prisutan i djeci odgovoriti na pitanja koja eventualno imaju. Na odraslima je da otvore prostor da se o toma odgovori, ali ne treba nametati razgovor ako djete nije spremno. Nikada nije samo jedna stvar i okidač. Mora da postoji kontekst. Ne mogu sa sigurnošću da kažem da je to bio samo pritisak. Vjerujem da je bilo brojnih faktora. Roditelji malo znaju kako im djeca žive i šta su njihove brige, preokupacije, strahovi, nadanja. Tinejdžeri danas i njihovi roditelji nisu odrastali u istim okolnostima. Djeca nemaju razvijenu kritičku svjest. Djeca nemaju kritičku svjest da o informacijama donesu valjani sud. I u školama je potrebno više vaspitnog rada, kako bi razumjeli svjet u kome su se našli. “ – kaže za RTS Radmila Vulić Bojović, psihoterapeutkinja.

Da treba još glasnije da se čuje stručna preporuka šta reći djeci i kako im pristupiti poslije jučerašnjeg krvavog pira na beogradskom Vračaru pokazuju i alarmantne vijesti iz Obrenovca i Bihaća. Poslije minuta ćutanja za vračarske žrtve, u Obrenovu je učenik sedmog razreda izvadio plastični pištolj. Policija je danas odmah došla po prijavi, ali upalila još jedan crveni alarm posttragični u Srbiji. U FBiH, u Bihaću, nažalost,  srednjoškolac je pohvalio jučerašnji pir osnovca i priznao da isti takav zločin sprema već neko vrijeme. Da li je društvo cjelokupno na popravnom ili nam je moralna i odgovorna kočnica otkazala?

“ Onako nešto i ja spremam već duže vrijeme za Ekonomsku školu u Bihaću. Biće nezapamćen masakr u Bihaću, to vam se kunem životom. Kad ste me znali osuđivati i izbjegavati zbog toga će da bude teror .” – napisao je Z.A. iz Bihaća.

Odmah je uslijedila pisana reakcija iz bihaćke Škole. Učenike i roditelje obavještavaju da nema potrebe za panikom izazvanom objavom njihovog đaka i da su nadležni organi već obavješteni, kao i da su isti reagovali u skladu sa zakonskim ovlašćenjima. U Republici Srpskoj nije zabilježen ni jedan sličan incident, ali su vlasti danas zasjedali. Tragedija u Beogradu probudila je, čini se i Institucije,  roditelje i prosvjetne radnike da otvore oči prateći ponašanje djece. Zapadne vrijednosti, što je juče na pres konferenciji zvaničnika Srbije zasmetala mnogim zapadnim medijima otvorila je novi sukob na društvenim mrežama. Da li su zapadne vrijednosti odvojile muža od žene, žene od porodice, djecu od kuće, da li su tradicionalne vrijednosti zamijenjene viralnim svijetom koji za cilj ima ljudsko uništenje? To je pitanje koje bi odrasli trebali da postave sami sebi kako bi djeci dali odgovor za njihovu budućnost.

Autor: Sonja Danojlić Jovanović