Smetaju mnogima obilježavanja i sjećanja srpskog stradanja, jer Srbi ne mogu, kao što jesu, biti stradalnici, već moraju biti negativci u vještačkoj priči koju nisu htjeli devedesetih godina. Loši su i kada iz Prijedora i obilježavanja “Oluje” pošalju poruke mira i iskažu žaljenje za svim žrtvama u odbrambeno-otadžbinskom ratu. I dok se srpsko sveštenstvo molilo za sve žrtve, iz Bužima, baš kako smo i navikli ratni pokliči. Isti oni koji su se slušali u sreberničkim i bratunačkim selima od 1992. do 1995. godine, na najveće srpske praznike kada su za slavskim stolovima ubijani djeca, žene, starci, civili i zarobljenici.

O tome se kao niko do sada odvažio da govori Branimir Kojić, predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila iz Srebrenice, kome su Orićeve horde ubile oca. Govorio je javno i na sav glas o svemu onome što se u Srebrenici zna i o čemu se govori, uz čašicu, u kafanama i mahalama, ko je koga živog prijavio u Potočare, sa adresom u inostranstvu, ko je i za čije interese prodao svoj sopstveni narod da bi se okrivili Srbi i koliko je u svemu tome umješana međunarodna zajednica koja ima najkrvavije ruke od svog sopstvenog scenarija. Kojić je govorio i govori o svom narodu i njegovom stradanju, ali što više o tome govori na javnim okupljanjima kao što je to bilo ove godine u Bratuncu, toliko se ruši, kako to neki nazivaju, “mit o Srebrenici”. Zato se našao na listi za odstrijel, zajedno sa predsjednikom Republike Srpske i stavljena mu je meta na čelo, jer prema tzv.Izvještaju memorijalnog centara Potočari, Kojić je četvrti na listi tzv.negatora “genocida”.

“Što se tiče napada federalnih medija na mene, zaista nisam iznenađen. Mahom su me napali novine i portali za koje pišu i Adem Mehmedović i Kadira Šakić, ali i Edin Ikanović koje sam spominjao zbog Izvještaja Memorijalnog centra. Očigledno je da pokušavaju da mi začepe usta, jer sam narodski rečene “Čačnuo u osinje gnijezdo”. Objelodanio sam da njih troje nisu kompetentni da rade tzv. izvještaje, objelodanio sam i razloge pisanja ovog Izvještaja, ali posebno što im smetam je što skoro svakodnevno govorim o stradanju Srba” – kaže za 369portal Branimir Kojić, predsjednik Skupštine Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila.

Malo ko je istrajao u borbi za istinom i pravdom, ali one, kao što to kaže narodna, izađu na vidjelo. Dok se vidjelo čeka, nastavlja se sa spinovima i lažnim optužbama za koje niko nikada ne odgovara u BiH, pogotovo kada su Srbi žrtve. Vjerovatno po onoj zapadnoj, tri puta reci laž, četvrti put je istina. Tako se i Kojić pokušava, od strane federalnih medija i njihovih mentora, da satanizuje, pa bi i on kao petogodišnjak trebalo da odgovara za navodne zločine u Srebrenici koje je prema pisanju federalaca počinio.

“Nisam vidio u federalnim medijima da su napisali kako pojedinci po društvenim mrežama mene vređaju i idu do te mjere da tvrde da sam ‘92 godine sa svojim bratom ubio neku djecu. Ja sam ‘92 imao 5 godina i ta laž se prećutkuje, jer ako se objavi istina, onda će sve ovo što oni rade kako bi mi stavili metu na čelo, kako bi ugrozili moj život i život moje porodice pasti u vodu. Nisam samo ja targetiran, tu su i svi slobodnoumni Srbi, ali i urednici portala, televizijske kuće, ali porodice poginulih” – kaže za Kojić.

Nije samo Kojić zasmetao fedralcima i onima koji pod okriljem BH institucija žive na teritoriji Republike Srpske ubirući svakog mjeseca visoke trocifrene brojke u svoje džepove, već su im zasmetali i intelektualci, novinari, svi oni kojima ništa ne znači izgovorena riječ ili laž, već vjeruju potkrepljenom dokazu o svemu onome što se govori javno. Despotovina, najčitaniji portal u Podrinju naišao je na udar federalnih medija, samo zato što su potpredsjedniku Srpske i direktoru memorijalnog centra u Potočarima Ćamilu Durakoviću i Emiru Suljagiću postavljali pitanja, na koja već svi znaju odgovore, ali je zanimljivo njihovo prećutkivanje i izbjegavanje činjenica.

“Trenutno je na sceni vrhunski medijski performans zamjene teza. Oni koji svakodnevno crtaju metu na čelo Branimiru Kojiću i njegovoj porodici sada glume jadnike, žrtve i ugrožene povratnike. Emir Suljagić, Ćamil Duraković, Edin Ikanović pozivaju vlasti BiH da ih zaštite od Kojića, od predsjednika Dodika, od Despotovine i ostalih medija. Na društvenim mrežama se šire pozivi na naš linč.
Mi i dalje postavljamo javno pitanja direktoru Memorijalnog centra Potočari Emiru Suljagiću:
– Zašto si sahranio oca u Potočarima kao žrtvu zločina iz jula 1995. kada je on poginuo u decembru 1992. godine kao vojnik u napadu na srpska sela Bjelovac i Pobrđe?
– Gdje su sahranjeni borci tzv. Armije BiH iz Srebrenice koji su poginuli u borbama i napadima na srpska sela od 1992-95. godine? I koliko njih je poginulo od 1992-95.
– Koliko boraca tzv. Armije BiH je poginulo u proboju ka Tuzli u julu 1995. godine i jesu li oni sahranjeni kao nevine žrtve u Potočarima?
– Da li su Srbi u julu 1995. uhvatili, postrojili i strijeljali 8372 nevina Bošnjaka ili je to laž?” – piše Despotovina.

Najčitaniji portal prvi je objavio i po kome je sadašnji potpredsjednik Srpske dobio ime, što je manje bitno u odnosu na to ko je bio čovjek po kom je dobio ime i šta je radio u Drugom svijetskom ratu.

“Takođe pitamo potpredsjednika Republike Srpske Ćamila Durakovića kada će javno osuditi učešće svog đeda Ćamila, kao pripadnika ustaških formacija u zločinima nad srpskim stanovništvom Srebrenice u Drugom svjetskom ratu? Podsjećamo da je njegov đed bio jedan od učesnika velikog pokolja srpskog stanovništva u selima Zalazje i Vitlovci na Sv. Trojice 1943. godine kada su ustaše ubile preko 250 civila od čega 80 djece. Kao neko ko je život posvetio borbi protiv zločina Ćamil Duraković bi prvo trebao krenuti od svog zločinačkog naslijeđa, pa onda nastaviti dalje” – piše Despotovina.

Najčešće pitanje u Republici Srpskoj koje postavlja i Despotovina je ko se i zbog čega plaši utvrđivanja istine? Na ovo pitanje odgovor je dobro poznat i to u oba entiteta. Istine se, po svemu sudeći, najviše boje zapadnjaci, pa nije ni čudo zašto se i krivično pokušava da ućutka srpska strana nametnutim Inckovim zakonom koji ni po jednom pravnom osnovu nema osnova, tvrde pravni, a ne politički, stručnjaci. Krivično, a ni moralno ne odgovaraju oni koji se slikaju sa optuženim ratnim zločinicima, šaljući poruku baš kao i njihovi prethodnici da čekaju drugo poluvrijeme i da će započeto biti završeno na Drni.

Malo ko se o ovim pričama ozbiljno bavi, pa čak i u Republici Srpskoj, jer su i iz Banjaluke skočili na novu temu koja im je podmetnuta. Utrkuju se veliki novinari, možda i sa pravom, da osude beogradsku Agenciju što je pogriješila ratnu fotografiju na obilježavanju “Oluje”, a zaboravljajući da nismo bili toliko glasni kada je Danis Tanović ukrao snimke srpskih leševa i prikazao ih kao muslimanske žrtve u svom filmu “Ničija zemlja” za koji je dobio američkog oskara. I to je prvi i za sada jedini dodjeljeni oskar, mada bi ih za zapadni scenario i sarajevsku glumu trebalo dodjeljivati svake godine.