Marija M. Zarić: Tražila sam planinu koje sam se sećala, a tamo usput ostavila srce

Posle 40 godina vratila sam se na Jahorinu

20.06.2026.

Kada sam poslednji put bila na Jahorini, imala sam možda sedam ili osam godina. Dovoljno velika da stanem na skije i dovoljno mala da ne shvatim da me je brat, stariji od mene dvanaest godina, praktično ostavio samu na planini. Njegova škola skijanja bila je kratka i efikasna. Pokazao mi je kako se penje, kako se spušta i, u svom stilu, zaključio: “Ajd zdravo.” Onda je naredna tri dana proveo provodeći se po Sarajevu.

Danas, kada bih nekome ispričala tu priču, verovatno bi me gledao kao da sam izmislila pola toga ili pozvao socijalnu službu. Ali to su bila neka druga vremena. Vremena kada su ljudi više verovali jedni drugima, kada su vrata bila otvorenija, a brige manje. Mene je tih dana čuvao ceo hotel. Hotel Bistrica, danas napušten i tih, tada je bio pun života. Koliko me sećanje služi, pored njega postojao je još hotel Jahorina i to je manje-više bilo sve što se moglo videti na planini.

Sećam se ogromnog snega, punih staza, restorana u kojima se tražilo mesto više i vijugavog puta koji se kroz smetove probijao kao kroz bajku. Sećam se i da je Jahorina tada, čim izađete iz centra, bila gotovo divlja planina.

Zato sam se, vraćajući se posle skoro četiri decenije, osećala kao neko ko ide da pronađe deo svog detinjstva.

I pronašla sam ga.

Samo ne tamo gde sam očekivala.

Vratila sam se na planinu koje više nema

Jer Jahorina koju sam zatekla danas nema mnogo veze sa onom koju pamtim. Već od samog ulaza nižu se hoteli, apartmani i nove građevine. Kako se penjemo prema centru, pogled puca na crkvu, ogromnu gondolu, uređene sadržaje za decu i hotele koji se nižu jedan za drugim, svaki kao da pokušava da uhvati još malo lepši pogled od prethodnog.

Olimpijska planina čiji se najviši vrh Ogorjelica nalazi na 1.916 metara nadmorske visine danas je ozbiljna turistička destinacija koja ne živi samo zimi. Zapravo, ono što me je najviše iznenadilo jeste činjenica da sam došla na otvaranje letnje sezone očekujući šetnje i poneki sadržaj za decu, a zatekla planinu koja je odlučila da se takmiči sama sa sobom u tome koliko će aktivnosti ponuditi gostima.

Planina koja miriše na detinjstvo, smrču i jelu

Ali pre nego što sam stigla do svih tih atrakcija, osvojio me je vazduh. Znam da zvuči kao kliše, ali nije.

Kao neko ko živi u Beogradu i svakodnevno udiše sve i svašta, svake večeri sam odlazila na spavanje sa širom otvorenim vratima terase. Nisam želela da propustim nijedan sekund tog planinskog vazduha. Da sam mogla napunila bih džepove i ponela ga sa sobom kući.

I dok je u srpskoj prestonici asfalt već počeo da vraća toplotu kao peć, na Jahorini su dani bili taman onakvi kakve čovek priželjkuje tokom leta. Dovoljno topli da sedite napolju od jutra do mraka, a dovoljno sveži i prijatni da zaboravite da klima uređaj uopšte postoji. A svuda oko vas miris smrče i jele, onaj pravi planinski miris zbog kog vam se čini da su vam pluća odjednom postala veća.

A tek voda.

Najiskrenije, tek sad zaista razumem stihove:”Eh, samo da mi je hladne vode sa Romanije”. Svaka kap leči dušu. Znam da zvuči kao nešto što piše na razglednici, ali zaista nemam bolji opis. Radovala sam se svakoj običnoj čaši vode. Hladnoj, planinskoj vodi koju ako niste probali ne možete da razumete o čemu govorim.

Hotel od drveta, Vučko iz detinjstva i konobar sa harmonikom

Prvo mesto koje me je potpuno osvojilo bio je hotel Termag. Ako postoji hotel koji izgleda kao da je izrastao iz same planine, onda je to ovaj. Drvo, kamen, prirodni materijali i detalji zbog kojih imate osećaj da ceo prostor diše zajedno sa šumom koja ga okružuje.

Sedela sam pored prozora i gledala gondolu i zelenilo Jahorine pokušavajući da odlučim da li bih radije bila unutra ili napolju. Mogu samo da zamislim kako izgleda zimi kada napolju pada sneg i kada se cela planina pretvori u razglednicu.

A onda me je potpuno razoružao jedan detalj.

Jastuk.

Da, dobro ste pročitali.

Jedan od ponuđenih jastuka bio je punjen prirodnim materijalima, mislim da je bila heljda. Nikada ranije nisam spavala na takvom jastuku, a želela sam da isprobam. Možda zvuči kao sitnica, ali upravo iz takvih sitnica nastaje doživljaj.

Preko puta se nalazi hotel Vučko. I ne mogu da napišem to ime, a da se ne nasmejem.

Jer Vučko nije samo hotel. Vučko je detinjstvo. Vučko je Olimpijada. Vučko je ona maskota Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine koju smo gotovo svi imali negde u kući. Na polici. Među igračkama. Na nekom suveniru koji se godinama čuvao.

Zato me je prizor Vučka u pirodnoj veličini momentalno vratio nekoliko decenija unazad.

Ali ono što me je tamo čekalo bilo je još bolje od nostalgije.

Vinoteka.

A još bolje od vina bili su ljudi.

Gitarista Srđan Šuka i njegov kolega harmonikaš Darko uspeli su da od obične večeri naprave ono što se danas retko doživljava. Pevali smo pesme koje svi znamo. One uz koje se nazdravlja, grli i seća na neke ljude kojih više nema i vremena koja su prošla.

Sedeli smo dugo. Mnogo duže nego što smo planirali.

I taman kada smo muzičare potpuno iscedili, konobar koji nas je do tog trenutka veoma ažurno služio, uze harmoniku i poče da svira kao da je ceo život proveo po kafanama.

Nekoliko sekundi smo ga gledali u neverici. A onda smo nastavili da pevamo još glasnije.

I jedva su nas rasterali na spavanje. Jer postoji nešto u toj Jahorini što vas tera da ostanete još malo. Još jednu pesmu. Još jednu čašu. Još jedan pogled. Još jedan dan.

Sličan osećaj imala sam i u hotelu Horizonti. Kao neko ko obožava enterijer, uhvatila sam sebe kako gledam pojedine ručno rađene komade nameštaja nekog lokalnog majstora, da sam ozbiljno razmišljala kako da ih se dočepam i za svoj stan. Ali čak i da nema svega toga, da nema spa centra, restorana i fantastične medovače koju sam tamo probala, samo pogled bi bio dovoljan razlog da dođete.

Sa te visine pogled luta kilometrima, prema Srbiji, Crnoj Gori, prema planinama koje se na horizontu stapaju sa nebom. Postoje mesta na kojima vam pogled prija i postoje mesta na kojima vas zaustavi usred rečenice. Ovo mesto pripada toj drugoj grupi.

Kajmak žut kao dukat i ljudi koji ne gledaju jedni druge preko nišana

A onda hrana. Tu je svaka moja dobra namera da budem umerena pala u vodu.

Kao dete u prodavnici slatkiša – te uštipci, te domaći sir, kajmak žut kao dukat, suhomesnati proizvodi, jagnjetina, domaći med, kolači od lokalnih borovnica, jahorinski čaj… Krenem od jednog, pređem na drugo, pa se vratim na prvo. U nekom trenutku sam  se prepustila sudbini, odustala od svakog pokušaja da budem razumna i rešila da jedem sve redom.

Svaki obrok me je podsećao na neka davna vremena. A možda je razlog za sve to i u ljudima.

Kao novinar često odete negde i osećate da vam se svi smeše zato što im je to posao. Ovde nisam imala taj osećaj. Posle svih ratova, lomova i teških godina koje su prošle preko ovog kraja ostalo je nešto što ne može da se odglumi.

Zajedništvo.

I to mi je, možda, jedan od najlepših utisaka. Možda više nego gondola. Možda više nego hoteli. Jer takve stvari ne mogu da se naprave investicijom. To ili postoji ili ne postoji.

Na Balkanu smo navikli da se ljudi koji rade isti posao “gledaju preko nišana”. Ovde se gledaju preko stola, nazdravljaju zajedno, pričaju jedni o drugima sa poštovanjem i navijaju da komšiji bude puna kuća.

Hotelijeri ovde zaista ne deluju kao konkurencija, već kao prijatelji i dobre komšije. Ljudi koji znaju da će svima biti bolje ako bude bolje njihovoj planini.